NI DEMOKRATIJA NI DIKTATURA
Na osnovu
dogovora sa ekonomistom svetskog glasa, Dr. Janosom Kornaiem, Profesorom na Harvard
University, Cambridge, Massachusetts, USA i Corvius University, Budimpešta,
Mađarska, direktorka Centra za gradjansku akciju Integras mr Ljiljana Petrović je
prevela njegov članak “Hungary’s
U-Turn“, objavljen u Capitalism and
Society, Columbia University, New York, N.Y.,USA.
Prevod u celosti možete
pročitati na ovoj stranici, a možete ga i preuzeti ovde u pdf formatu.
Integras, 04 septembar 2015
János Kornai
Dr Janos Kornai je Profesor Ekonomije Emeritus na Harvard
University, Cambridge, Massachussetts, USA i Honorarni Profesor Emeritus na Corvinus
University of Budapest, Mađarska. Janos Kornai je svetski priznati ekonomista, koji uživa veliko
poštovanje svojih kolega, širom sveta. Dobitnik je mnogobrojnih prestižnih priznanja
i počanih zvanja. U njegovim delima mogu uživati svi koji su u potrazi za istinom,
a kojoj je sam uvaženi profesor bio i ostao
predan celog svog života. (Lj.P.)
|
Mađarska je mala zemlja, siromašna u sirovinama, sa
populacijom od samo 10 miliona stanovnika. Nema građanskih ratova na njenoj teritoriji, niti narodnih protesta, kao ni
terorizma. Nije bila uključena ni u jedan od lokalnih ratova, a ne preti joj ni
skori bankrot. Pa
zašto je onda ipak važno da se obrati pažnja na ono što se događa tamo? Zato što
se Mađarska, zemlja koja pripada NATO-u i Europskoj uniji, udaljava od velikih
dostignuća u promeni režima iz 1989-1990 - demokratije, vladavine prava,
slobodnog delovanja civilnog društva, pluralizma u intelektualnom životu - i pred
očima celog sveta napada privatno vlasništvo i mehanizme slobodnog tržišta; i sve
to čini u senci povećanih geopolitičkih tenzija.
1. Udaljavanje od
demokratije, vladavine prava, privatnog vlasništva i civilnog društva; opsednutost centralizacijom
Razmotrimo grupu sledećih zemalja:
Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska, Poljska,
Letonija, Litvanija, Makedonija, Mađarska, Rumunija, Srbija, Slovačka i
Slovenija. Sve
ove, sada nezavisne države imale su ključnu prekretnicu 1989-1990. Pre
ovih godina, funkcionisale su kao nezavisne države ili kao zasebni delovi
države unutar socijalističkog sistema, pod vlašću komunističke partije. Struktura
i dinamika transformacija varirali su od zemlje do zemlje. Teški promašaji događali su se svima njima,
uključujući i Mađarsku; svaki korak napred često je bio praćen periodom regresije.
Međutim, uz sve šarolike varijacije, sve ove zemlje su se do 2010. godine kretale
u istom opštem pravcu : napredovale
su ka tržišnoj ekonomiji utemeljenoj na dominaciji vladavine prava i privatnom
vlasništvu.
Mađarska je prva i do sada jedina članica
ove grupe od 15 zemalja, koja je izvršila oštar preokret i odlučno krenula u
suprotnom smeru. Na
izborima 2010. godine, ubedljivo je pobedila koalicija, koju je formirao
Fidesz- Mađarski građanski savez sa Demohrišćanskom narodnom strankom (u
daljnjem tekstu ukratko Fidesz), na čelu sa Viktorom Orbanom. Tada je započeo preokret[1].
Do
2010. godine, u Mađarskoj su bile uspostavljene fundamentalne institucije demokratije,
međutim sa početkom preokreta započelo je njihovo sistematsko uništavanje.
Ono je u značajnoj meri već završeno.
U praksi, izvršna i zakonodavna grana nisu
više odvojene, budući da su obe kontrolisane energičnom i čvrstom rukom političkog
lidera koji je samog sebe pozicionirao na sam vrh moći. Taj politički lider je
Viktor Orban. Nikakav, vredan pomena, pripremni rad na predlozima zakonima
se ne izvode ni unutar ni izvan zidina Parlamenta. Sam
Parlament se pretvorio u fabriku zakona, gde je linija prozvodnje ponekad podešena
da radi neverovatnom brzinom : između 2010 i 2014 godine, za najmanje 88 predloga
zakona, od njihovog podnošenja do usvajanja nije prošlo više od nedelju dana ;
u 13 slučajeva sve je bilo završeno istog ili sledećeg dana. (Scheppele 2012. Europski parlament 2013. god.). Svaki
pokušaj istrage o pozadini tek izbilog skandala, a koju bi objektivno sprovodio
parlamentarni odbor uz efiktivno učešće opozicije, bio je, bez izuzetka, osujećen. "Pouzdani"
ljudi, bliski centru moći, zauzimaju položaje na kojima se donose odluke, čak i
u organizacijama koje nisu zakonski pod kontrolom izvršne vlasti i koje bi u
pravim demokratijama trebalo da služe kao kontra-balans u monitoringu izvršne i
zakonodavne vlasti : u Ustavnom sudu, državnoj revizorskoj instituciji, fiskalnom
savetu, agenciji za konkurenciju (nadležna za sprovođenje pro-konkurentskih
zakona), kancelariji ombudsmana i centralnom zavodu za statistiku.
Osnovne institucije pravne države su
bile uspostavljene do 2010. godine;
međutim, sa preokretom, one su ili ukinute ili
značajno oslabljene (Bozóki 2013.). Novi ustav Mađarske, koji je zamenio ustav prihvaćen višepartijskim
konsenzusom 1989, napisala je mala grupa unutar Fidesz-a i nije bilo široke
javne rasprave o njemu. Svi protesti su bili potpuno igonorisani, i dokument je,
u veoma kratkom roku, bio provučen kroz defektne filtere fabrike za proizvodnju
zakona. Tekst ima obilje nedostataka, na koje su odmah (i bezuspešno) ukazali
kako domaći tako i strani pravni eksperti (Scheppele 2013. Halmai 2014.). Obzirom
da je obilovao klauzulama koje su služile trenutnim političkim potrebama ljudi
na vlasti, taj dokument, koji je zvanično nazvan "osnovni zakon",
morao je da bude izmenjen pet puta. U periodu 2011-2013 osnovni zakon je kompletiran donošenjem
32 takozvana "kardinalna zakona", koje će budući parlamenti moći da
izmene samo dvotrećinskom većinom. Ova zbirka zakona pokriva aspekte života zemlje, koji
su od suštinskog značaja.
Jedno od osnovnih načela vladavine prava
je da niko, pa ni oni koji imaju najveću moć, ne može da bude iznad zakona. Zakon
se mora poštovati. U
Mađarskoj se situacija promenila: nosioci vlasti su u stanju da svakoj odluci
daju status zakona, brzo i bez smetnji, na pritisak dugmeta. Oni
donose retroaktivne zakone, ne obazirući se na zabranu takve legislative, poznatu
još od rimskog doba. Ukoliko žele da obezbede izuzetno povoljan tretman za
pojedinca ili za organizaciju, oni donose zakone služeći se pritom pravnim
trikovima, kojima se de facto obezbeđuje favoritizam.
Kada je reč o pravosudnoj grani vlasti, tužilaštvo
je u Mađarskoj centralizovana organizacija. U teoriji, ono funkcioniše nezavisno
od ostalih vlasti. U praksi, međutim, a to je ono što je važno, glavni tužilac je
izabran od strane nosioca vrhovne izvršne vlasti, nakon čega je čisto formalno
imenovan od strane parlamenta, koji, od tada pa nadalje nije u stanju da ga efikasno
kontroliše. Uz nekoliko beznačajnih izuzetaka, istraga svih javnih skandala i
slučajeva korupcije, u koje su umešani pojedinci bliski sadašnjoj vladajućoj
partiji, nije uspela da napreduje dalje od istražne faze ili optuženja. S druge
strane, tužilaštvo je koristilo svoja puna ovlašćenja u ekonomskim skandalima i
slučajevima korupcije u koje su umešani ljudi koji pripadaju sadašnjoj
opoziciji. Vrše se dramatična, spektakularna hapšenja, uz prisustvo
gomile kamera. Kompromitujuće činjenice često procure, dok je istraga još u toku. Ne štede
se napori kako bi se osiguralo da ovakvi slučajevi stignu do suda, mada je tačno
da je, vrlo često, zbog nedostatka dovoljnih dokaza, gonjenje moralo biti
prekinuto u fazi optuženja; u drugim slučajevima optužbe su bile odbijene od
strane suda. Primetno je i da se tajming
curenja, podizanja optužnice ili sudskog pretresa često poklapa s nekim
događajem sa političkog kalendara: bomba, koja će uništiti ugled rivala, se
detonira neposredno pred izbore.
Izgleda i da prisustvujemo nedvosmislenim
pokušajima vladajuće političke grupacije da preuzme kontrolu i nad sudovima. Predsednik
Vrhovnog suda, koji je bio izabran pre 2010., razrešen je pre nego što mu je
istekao mandat. Uvedena je nova institucija, Nacionalna kancelarija za
pravosuđe, koja su od samog početka data izuzetno široka ovlašćenja: ne samo da
bira sudije, već i da odlučuje o kojim slučajevima treba da raspravljaju pojedinačni
sudovi. Kao rezultat protesta u Mađarskoj i inostranstvu, nadležnosti
Kancelarije su kasnije smanjene, ali je njen uticaj ostao značajan. Starosna
granica za odlazak sudija u penziju upadljivo je snižena sa 70 na 62 godine, odnosno
svedena je na nivo ispod prosečne starosne granice, s namerom da se oteraju iz
sudova sudije starije generacije. Ovim je bilo pogođeno i više sudija na rukovodećim
položajima unutar pravosudnog sistema, a na koje su bili izabrani pre nego što
je sadašnja vladajuća grupacija došla na vlast i mada je ovu meru naknadno
poništio relevantan međunarodni sud, i time sudijama pružio bar moralnu
satisfakciju, većina njih nije bila u mogućnosti da se vrati na rukovodeći položaj,
a na kojem su se prethodno nalazili.
Brojni su oni iz pravosuđa koji nisu u
stanju da izbegnu efekat zastrašivanja koje vladine mere proizvode. Neki
slučajevi koji dospevaju pred sud imaju političke ramifikacije, i nepristrasni eksperti
za ovu oblast veruju da su neke sudske presude pristrasne i da pogoduju politici
Fidesza. Niko se ne trudi da iznese mišljenje o broju takvih
slučajeva. U svakom slučaju, ono što je sigurno (i ohrabrujuće)
je da vladajući režim nije uspeo da podjarmi pravosuđe u meri u kojoj je to učinio
u drugim sferama.
U 2010., privatna svojina je u odnosu na državnu bila
dominantan oblik svojine. Međutim, sa početkom preokreta, privatna svojina je
postala meta čestih pravnih, ekonomskih i ideoloških napada; značaj i uticaj
državnog sektora ponovo dobijaju na snazi. Nacionalizacija privatnih penzionih fondova
finansiranih iz obveznih doprinosa, koja je sprovedena uz pomoć jedinstvenih
pravnih trikova, nanela je težak udarac načelu poštovanja privatne imovine. Sličan
oblik indirektne nacionalizacije se dogodio u sektoru štednje i kreditnim zadrugama. Sektor
u državnoj svojini znatno se proširio u granama bankarstva, energetike, javnih
radova, prevoza, medija i oglašavanja. U ovim oblastima, neprijatne metode prikrivene
konfiskacije nisu tako često primenjivane: umesto toga kupovana su imovinska
prava. U
mnogim slučajevima su prethodni vlasnici bili dovedeni u situaciju u kojoj su
se osećali kao da im je jedini izbor bio da prodaju svoju imovinu državi, i to
po ceni znatno nižoj od tržišne vrednosti.
Uloga decentralizovanih mehanizama
u koordinaciji različitih aktivnosti je rasla sve do 2010. godine. Međutim,
od početka preokreta, tendencija ka centralizaciji je bivala sve jača.
Ovo se prvenstveno odnosi na državnu
upravu. Jedno od glavnih postignuća promene režima ogledalo se
u značajnom porastu nadležnosti lokalne samouprave. Najočigledniji znak da je došlo do regresije je
činjenica da škole i bolnice nisu više pod okriljem lokalnih vlasti, već se
njima upravlja iz biroa centrale vlade. Bez presedana je - čak i u svetskim
razmerama – to što je stvoren nakaradan birokratski div, koji donosi odluke o
osoblju, nastavnom programu i financijskim pitanjima vezanim za hiljade škola,
mimo nastavnika, roditelja i lokalne samouprave.
Opsednutost centralizacijom, koja je na
mnogo načina isprepletena sa prethodno spomenutom tendencijom da se
nacionalizuje, pogađa skoro sve sfere društva: o sve većem broju pitanja se
odlučuje na najvišem nivou. Pojavila se i učvrstila vertikalna hijerarhija nalik
piramidi, sa vrhovnim vođom na njenom vrhu. Ispod njega, spremni da izvrše svaku njegovu naredbu
stoje njegove pristalice, a koje je on sam izabrao i koje mu duguju bezuslovnu lojalnost. Spuštajući
se nadole, nailazimo na sledeći nivo piramide i zatim sledeći: na svakom
položaju nalaze se ljudi izabrani zbog njihove odanosti režimu. Naređenja,
u uslovima u kojima se poslušnost uzima zdravo za gotovo, čvrsto vezuju svakog podređenog
za one koji su mu nadređeni. Jedino lider na vrhu ne zavisi od nadređenog, i
jedino oni koji se nalaze na najnižem nivou nikome ne daju naredbe. Svi
ostali, koji se nalaze na različitim među-nivoima, su istovremeno i sluga i
gospodar. U
njihovom je interesu da se održe tamo, i da se u piramidi pomeraju naviše. O njihovom
položaju nije odlučeno na izborima, već on zavisi od uspešnosti osvajanja poverenja
nadređenog, uslugama i laskanjem, ili barem nekritičkom poslušnošću. Stotine
hiljada zaposlenih u javnom sektoru, uključujući i one koji rade u državnim obrazovnim
i zdravstvenim institucijama, osećaju se bespomoćnima : malo njih se usuđuje da
progovori, da protestuje, jer strahuju za svoja radna mesta. Režim je snažan,
delom i zbog toga što sa sigurnošću može da računa na strah većine ljudi koji
zavise od njega, kao i na mentalitet "ostani neprimetan i budi poslušan".
Veoma važan decentralizovani mehanizam predstavlja
civilno društvo, koje se sastoji od niza netržišnih organizacija i udruženja izvan
kontrole državne birokratije. Tokom dvadeset godina oni su se takođe razvili, a
takođe su postali i sredstvo nadzora, bez kojeg bi bilo nemoguće razotkrivati zloupotrebe
vlasti i boriti se protiv istih. Jedna od manifestacija preokreta je sistematsko uznemiravanje
civilnog društva. Kada se pripremaju predlozi zakona za Parlament, sindikati i
druge relevantne organizacije se ne konsultuju. Ili, ako zainteresovani ljudi izraze svoje gledište
putem deklaracija ili demonstracija, na njihove podignute glasove se ne obraća
pažnja. Ogorčen protest norveške vlade, a povodom planova mađarske vlade da osujeti
njenu izdašnu ponudu pomoći mađarskom civilnom društvu, nadaleko je poznat.
2. Odnos države i tržišta : izobličena simbioza
Prilikom opisa mehanizma koordinacije ekonomskih aktivnosti ne možemo
upotrebiti metaforu preokret : preciznije je reći polu-preokret. Tržišni
mehanizmi su postali dominantni u Mađarskoj tokom prve dve decenije nakon
promene sistema, a tako je ostalo čak i posle 2010. Baš kao i ranije, država i
tržište nastavljaju da koegzistiraju u simbiozi : nema moderne ekonomije, u
kojoj ove dve društvene tvorevine ne koegzistiraju prouzrokujući recipročne
efekte. Svaki razuman ekonomista je uveren
da država ne može da bude pasivan promatrač tržišnih procesa; država mora da postavlja
zakonske granice, reguliše finansijski sektor i određene cene, i da se meša u
raspodelu dohotka; mora da utiče na proizvodnju kroz odgovarajuće makro-ekonomske
politike, i tako dalje. Problem je u tome što su ta neizbežna koegzistencija i
interakcija države i tržišta ozbiljno izobličeni u Mađarskoj; simbioza zavisi
od političkih interesa. U Mađarskoj pod Orbanom, država udara po ekonomiji na mnogo
agresivniji način nego što je to činila pod prethodnim vladama : režim Viktora
Orbana ulaže dodatne napore kako bi ovladao njome. To radi na mnogo načina.
Ovde nije reč o slučaju "zarobljene države", koji realizuje mala
grupa oligarha, sa ciljem da se uvedu propisi i usvoje mere koje odgovaraju
njihovim sopstvenim interesima. Smer
procesa je obrnut. Orbán
i njemu bliski ljudi, koji su na vrhuncu političke moći, odlučuju ko bi trebalo
da postane oligarh, ili ko bi trebalo da ostane oligarh, ako je to već postao i
koliko bi mu se sfera moći trebalo proširiti. Nešto slično se takođe događa i na nižim nivoima. Prirodna
selekcija tržišnog nadmetanja zamenjena je političkim obzirima. "Važno
je da naš čovek pobedi na tenderu za javnu nabavku, dobije dozvolu za prodavnicu
duvana ili kazino, dobije pravo da koristi određeno parče državnog zemljišta. "
Trafike, kockarnice i zakup zemljišta, sve to funkcioniše po kapitalističkim
principima, ali je istovremeno potvrđen i klijentelizam, odnosno jedna vrsta
feudalne, gospodar-sluga, zavisnosti, između političara/birokrate i
kapitalističkog preduzetnika.
Novi izraz je uveden u svakodnevni
mađarski jezik : "Fidesz-közeli cég," koji znači « kompanija
bliska Fideszu ». Takve firme ne pripadaju stranci, ali je njihov jedini
ili glavni vlasnik u drugarskim odnosima sa političkim centrom. Možda
je druženje započelo davno, na univezitetu ili kada je osnivana stranka; ili
možda dok je pojedinac gradeći svoju karijeru prolazio kroz sukcesiju
političkih, birokratskih i poslovnih aktivnosti. "Drugarski
kapitalizam" evoluira. Preplitanje svetova biznisa i politike je globalni
fenomen, i svuda predstavlja plodno tlo za korupciju. U
Mađarskoj se na to nadodaje i društveno okruženje, a koje je stvoreno pomenutim
preokretom : upravo organizacije koje bi trebalo, pod okriljem autoriteta države,
da se bore protiv isprepletenosti biznisa, politike i vlasti i protiv korupcije,
nisu nezavisne : umesto toga, one same su zupci u istoj mašineriji. Korumpirani
političar ili birokrata zna da će ga njegovi snažni politički prijatelji
zaštitili - za
razliku od "uzbunjivača" koji lično preuzimaju rizik za otkrivanje
korupcije. Ovi poslednji nisu dovoljno zaštićeni, već su često
maltretirani i često postaju žrtve kampanja (« character
assassination » campains).u kojima su predmet klevete.
Viktor Orbán i oni koji sprovode njegovu ekonomsku
politiku brzi su u naglašavanju da, ako državi treba više prihoda, to neće biti
na teret naroda i da neće biti "stezanja kaiša." Novi porez će
plaćati kompanije, iz svojih profita. Sama
reč "profit" ima negativnu konotaciju, jednaku onoj iz dobrih starih
vremena kada je marksistička politička ekonomija bila obavezan školski predmet. Uz
uobičajene oblike oporezivanja, korišćene su specijalne supertakse da bi se
opljačkali celi sektori, uključujući bankarstvo, telekomunikacije, osiguranje i
snabdevanje domaćinstava energijom. Efekat
specijalnih taksi je pridoneo činjenici da obim ulaganja privatnih kompanija,
koja su financirana iz njihovih profita, stagnira ili se jedva povećava. Nepredvidiva
poreska politika, pravna nesigurnost i anti-kapitalistička retorika obeshrabruju
"životinjski nagon" ("animal spirits") : sklonost ka privatnim
investicijama. Vanredno poresko opterećenje obezbeđuje da budžet bude
uravnotežen, a što deluje umirujuće na međunarodne organizacije i agencije za kreditni
rejting, koje su izuzetno osjetljive na ovoj indikator, ali ono istovremeno podriva
veoma važne faktore promovisanja rasta i tehnološkog razvoja. Osim toga, nije tačno
da dodatno opterećenje pogađa samo kompanije, obzirom da ove prebacuju dodatne
troškove na potrošače, kad god je to moguće.
Dok se kompanije drže kao taoci,
pojedinačno poresko opterećenje po osnovu dividendi je značajno smanjeno. Jedna
od prvih mera koju je uvela Fidesz-ova vlada bilo je ukidanje progresivnog
poreza na dohodak građana, koji je zamenjen jedinstvenom stopom od 16 procenata,
dok je istovremeno porez na dodatu vrednost povećan na neviđenih 27 procenata. Dobro
je poznato da, u odnosu na prihode datog domaćinstva, ove poreske stope predstavljaju
mnogo veće opterećenje za životni standard ljudi s niskim primanjima nego onih koji
zarađuju više. Vladina propaganda proglašava za veliko postignuće
smanjenje izdataka domaćinstava za komunalije kroz ograničavanje rasta njihovih
cena. U stvarnosti, ova politika ograničavanja rasta cena je
daleko više korisnija bogatima, jer što je veći stan, više struje, gasa i vode
se koristi, i više smeća proizvodi, pa se time i više uštedi.
Svima nama su poznate posledice veštačkog depresiranja cena iz vremena socijalizma. Preduzeća
prave gubitak, koji na kraju biva pokriven od strane zajednice poreskih obveznika.
Ograničavanje funkcioniranja mehanizma cena
je važna odlika upravo iznetog opšteg fenomena : država se u velikoj meri oslanja
na privatni sektor, koristeći se, između ostalog, administrativnim mikro
intervencijama, finim podešavanjem kontrole kao i prekomernom regulativom. Svaki
ekonomista koji je proučavao teoriju neuspeha tržišta zna da odgovarajuća regulativa
i dobro usmerena intervencija mogu ispraviti mnoge probleme prouzrokovane
nekontrolisanim delovanjem tržišnog mehanizma. Ova teorija, međutim, bar prećutno
pretpostavlja da je država u službi javnog interesa i da se regulativa sprovodi
profesionalno i nepristrasno. Šta ako se poluga regulative domognu nesposobni ili
čak korumpirani ljudi? Šta ako se država, čiji gospodari koriste državni
mehanizam za očuvanje vlastite moći, meša u ekonomiju? Takve
intervencije se dešavaju tako često i pogađaju proces koordinacije ekonomije
tako duboko da pre ili kasnije polu-preokret može postati pun preokret i u ovoj
oblasti takođe. Dešavanja u Mađarskoj bi trebao da posluže
kao upozorenje svima onima koji bezuslovno insistiraju na povećanju uloge
države, na proširenju i jačanju regulative, a bez da ističu prateće opasnosti.
Fideszova ekonomska politika ne može naići
na odobravanje konzervativnog ekonomiste, a zbog prevrata koji prouzrokuje u
delovanju tržišnih mehanizama i zbog načina na koji ugrožava privatno
vlasništvo. Istovremeno, ona izaziva opravdano negodovanje liberalnog
ekonomiste, koji je osetljiv na nepravde u raspodeli dohotka, i to ne samo samo
zbog gore pomenute poreske politike. Pristalice kejnezijanske ekonomske politike ne bi trebalo
da dozvole da budu zavarani agregatnom statistikom o zaposlenosti. Oživljavanje
nakon depresije je sporo, privatni sektor otvara malo novih radnih mesta. Povećanje
broja ljudi na "javnim radovima" je trebalo da to nadomesti. Ali,
oni rade za veoma niske plate (31-33 odsto od prosečne plate), pod
ponižavajućim uslovima ; oni se, ovim putem, ne pripremaju za tržište rada,
već naprotiv, lišavaju se mogućnosti da traže posao i zadržaju se trajno u
ponižavajućem stanju. Siromaštvo i socijalna isključenost povećavaju se dramatičnom
brzinom. Prosvetljena društva nikada ne bi tolerisala retoriku, kojom se
stigmatizaciju najsiromašniji, kao ni proterivanje beskućnika iz gradova dekretom
gradonačelnika.
Svaki pokušaj da se jasno klasifikuje
ekonomska politika mađarske vlade kao "desno" ili "levo
krilo" je bespredmetan. Nema ni govora o nameri vlade da obnovi
socijalistički sistem, iako neke pojave iznenađujuće podsećaju na doba socijalizma. Orbánov
režim je ne samo kompatibilan s kapitalizmom, već svaki član piramide moći koristi
mogućnosti koje nudi kapitalizam u svoju korist. Kada
pokrenu napad na banke ili druge sektore, oni odmah sklope poseban dogovor sa
ovom ili onom bankom, potpišu "strateški sporazum" sa ovom ili onom
velikom kompanijom, pred televizijskim kamerama. "Zavadi
pa vladaj!" Umesto podele levo-desno, osvetlimo ekonomiju iz drugog
ugla : šta najbolje služi opstanku postojeće strukture moći, moći
centralne volje, interesima viših nivoa piramide moći, uključujući njihove
finansijske interese? Odjednom sve dolazi na svoje mesto i nama postaje jasno
zašto se pojavila ova nova institucija ili onaj novi zakon.
3. Intelektualne
zablude i nerazumevanja
Prijatelji Mađarske u inostranstvu - intelektualci,
novinari, politički i ekonomski analitičari, diplomate i političari koji se
interesuju za ovdašnja dešavanja - nenamerno upadaju u različite zamke ili nerazumevanja. Primer
toga je da precjenjuju vrednost slova zakona (Bozóki 2012, Bugarič 2014.
godine). U
jednom trenutku, Fideszova vlada je bila napravila zakon, koji je propustio da
garantuje potpunu nezavisnost centralne banke. Ne samo mediji, već i nadležne međunarodne
organizacije vršile su pritisak na mađarsku državu da promeni zakon. To se napokon
i dogodilo. Oni
koji su zahtevali promenu smatrali su da su postigli uspeh. Propagandisti
u Budimpešti koristiti su to kao ilustraciju da je mađarska vlada fleksibilna i
spremna na kompromis. U stvarnosti, ono što se dogodilo sa zakonom bilo je
nevažno. Pošto je podneo ostavku na mesto ministra financija György
Matolcsy, koga je premijer javno nazvao " svojom desnom rukom",
izašao je iz ministarstva, hodao nekoliko stotina metara i ušao na vrata Mađarske
narodne banke, kao njen, u teoriji, nezavisni guverner (Barnes i Johnson 2014.
godine). Svaki
član. najvišeg tela centralne banke, Monetarnog saveta, bio je, bez izuzetka, izabran
od strane vrhovnog vođe i njegovih savetnika; svi oni su lojalni članovi
konsolidovane mašinerije vlasti.
Prema slovu zakona, svaki postupak selekcije
je u skladu sa različitim naizgled neutralnim zakonskim propisima. Na primer,
za neki položaj sadašnji premijer imenuje kandidata, nadležni parlamentarni odbor
izražava svoje mišljenje, i on je zatim izabran od strane predsednika
Republike. Za drugi položaj, parlament ne samo da izražava
mišljenje o kandidatu, već i donosi konačnu odluku o njegovom izboru. Da li
je ovo važno? Parlamentarni odbor, većina na plenarnoj sednici parlamenta,
pa čak i predsednik Republike, svi su oni zupčanici iste mašinerije vlasti.
Drugi važan primer je način na koji se
režim oslanja na štampu, televiziju, radio i druga telekomunikaciona sredstva. Ovde
je reč o nezavisnosti "četvrte grane vlasti", o slobodi jednog od
najvažnijih mehanizama kontrole i ravnoteže (checks and balances) u pravoj demokratiji. Nadležna
tela Europske unije i strana štampa bavili su se nadugačko pitanjem da li su
prava odobrena medijskom regulatornom telu, postavljenom od strane centralne
vlasti, bila preterana ili ne. Na kraju je nekoliko odredbi zakona o medijima bilo izmenjeno. Kritičari
su to smatrali pobedom. Viktor Orbán i njegove kolege su, međutim, dobro znali
da je to bilo nevažno. Ono što je zaista bilo važno je činjenica da su oni postavili
svoje ljude na čelo svih televizijskih kanala i radio stanica čiji je vlasnik,
kontrolor i finansijer država, koji su zatim sproveli čistku, pretvorivši ih
sve u kolektivnog glasnogovornika propagande vlade. Vlada
ili preduzetnici bliski Fidesz-u dokopali su se vrlo popularnih listova za
oglašavanje, koji se dele besplatno, kao i drugih besplatnih lokalnih medijskih
proizvoda. Državni
mediji su dužni da koriste materijal, koji dobijaju od novinske agencije, koja
je pod kontrolom vlade. Domaći mediji u privatnom vlasništvu nemaju tu
obavezu, ali se i njima besplatno nudi nove vesti, koje je proizvela država, dok
kupovina vesti od nezavisnih međunarodnih agencija ili kočarenje strane štampe
skupo košta. Nije
iznenađujuće što su mediji svedeni na korištenje besplatnog materijala. Autocenzura,
kao oblik ponašanja dobro poznat iz vremena komunizma, postaje široko
rasprostranjena.
Postoje novine, televizijski kanali i radio stanice, koji su i nezavisni i
kritični prema vladi. Ovo je veoma važan deo nepristrasnog
opisa sadašnje situacije u Mađarskoj. Međutim, njihovo funkcionisanje
nailazi na mnogobrojne prepreke, kao na primer prilikom raspodele frekvencija za
emitovanje, kada se dodeljuju licence. Njihov osnovni izvor prihoda su reklame,
ali vladine agencije, kao i privatne kompanije, koje žele da održe prijateljske
odnose sa političkim gospodarima, uzdržavaju se od reklamiranja kod njih. Na
političku pristrasnost, prisutnu na tržištu reklama, nadovezuje se diskriminirajuća
taksa na reklamiranje, koja je pridodata postojećem porezu na dobit.
Bez obzira koliko se vlasti trudile da ukrote organizacije koje kreiraju javno
mnjenje, IT revolucija im je otežala taj posao. Staljin je bio u mogućnosti da svoju
imperiju okruži skoro neprobojnim barijerama, ali je danas to nemoguće :
kompjuteri, tableti i mobilni telefoni povezuju pojedinca sa svetom i njih stotine
hiljada mogu da izraze svoje mišljenje i da se organiziraju preko sajtova društvenih
mreža. Fidesz-ova vlada bi volela da pronađe način da i ovo spreči. Ne
tako davno predložila je uvođenje poreza na internet. Svaki gigabajt prenosa
podataka trebalo je da bude oporezovan sa 150 forinti (oko 55 USD centi). U
roku od nekoliko dana, organizovane su masovne demonstracije; slike učesnika
protesta obišle su svet. Viktor Orbán se povukao na pola puta : dok pišem ove
redove još nije jasno da li se od plana definitivno odustalo ili je samo
odložen. Ma šta da bude, slika desetine hiljada
demonstranata, koji podižu svoje mobilne telefone ka nebu, postala je simbol. Svetla
sa majušnih ekrana su možda osvetlila čak i oblake interneta – bilo kojem režimu
će danas biti teško da podigne prepreke nepremostive za slobodu govora.
Prisutna je još jedna česta intelektualna
zabluda : neke od nedavno osnovanih mađarskih institucija, ili neke od novih
procedura koje su nedavno uvedene, slične su ili su čak identične sa paralelnim
institucijama i procedurama tradicionalnih zapadnih demokratija – na prvi
pogled. U mađarskom pravosudnom sistemu je došlo do mnogih
promena. Šta je loše u tome? Uostalom, čak i nakon tih nedavnih promena, taj
sistem, po mnogo čemu još uvek liči na sisteme nekih evropskih zemalja. Nekada
se trgovina duvanom odvijala preko malih radnji koje su se takmičile među sobom.
Sada je jedino vladi dozvoljeno da izdaje dozvole za prodaju duvana. Šta
je loše u tome? Uostalom, u Švedskoj država ima monopol nad trgovinom
alkoholnim pićem, sa sličnim ili čak većim ovlašćenjima.
Ono što imamo je mozaik, čiji su mnogi
delovi originalni mađarski proizvodi, dok su ostali zaista uvezeni iz demokratija
u inostranstvu. Međutim, ako pogledamo na mozaik kao celinu ,
uočićemo obrise Mađarske Viktora Orbana. Ustvari, biće bolje da se
udaljimo od statičke slike mozaika da bismo predstavili odnos između "dela"
i "celine". Ne radi se o fiksnom stanju koje treba da protumačimo,
već o dinamičkom procesu. Ono što moramo prepoznati je smer kojim
se kretala svaka mala komponenta mašinerije, od početne tačke u 2010. Od tada,
sa svakom novom promenom, mi, posmatrači, treba da uočimo u kojem je smeru promena
izvršena. U SAD, mandat sudija Vrhovnog suda traje do kraja njihovog života. Tamo
je takva regulativa nastala u okviru stabilnog demokratskog poretka, u kojem je
mnogo kontrola i ravnoteža u pogonu. S druge strane, u Mađarskoj je sada
po prvi put velika većina članova Ustavnog suda izabrana od strane sadašnjeg
premijera - i uskoro će svi članovi, bez izuzetka, biti kandidati Viktora Orbana.
Ako bi njihov mandat bio produžen sada , ovaj potez, zajedno sa
drugim sličnim potezima, pomerio bi pravni status zemlje ka ireverzibilnom
odnosu snaga u vlasti. Hiljade (da, broj ne predstavlja preterivanje) diskretnih promena, koje se sve zajedno kreću u istom smeru,
stvaraju novi sistem. Razumljivo, dopisnik stranih novina iz
Budimpešte bi mogao da piše o samo jednoj skandaloznoj meri bez stavljanja
događaja u ceo kontekst Orbanovog sistema. Međunarodna organizacija ili strana
vlada bi mogla opravdano protestovati protiv određene mere preduzete od strane
mađarske vlade, u pokušaju da izvrši svoj uticaj da ta mera bude izmenjena ili povučena. Ovaj članak
ima za cilj da pomogne onima koji kreiraju javno mnjenje u inostranstvu kao i onima
koji planiraju i sprovode globalne mere koje se odnose na Mađarsku, da bolje shvate da je u pitanju više od trenutnog događaja :
sada je to čvrst sistem, čija se osnovna svojstva ne mogu izmeniti parcijalnim promenama.
Druga intelektualna zabluda je neispravna
procena legitimiteta Orbanove vlade."Iako mi se ne dopada ono što se dešava
u Mađarskoj, izgleda da je to ono što Mađari žele." Ovakvo mišljenje je
dodatno učvrstila zvanična propaganda, koja je zauzeta objavljivanjem da je
režim osvojio dvotrećinsku većinu u dva uzastopna ciklusa parlamentarnih izbora;
ne postoji ni jedna druga vlada u Europi koja uživa tako veliku podršku. Ipak,
hajde da bliže pogledamo činjenice.
Tabela 1. Rezultati parlamentarnih izbora 2010. i
2014. godine :
udeo Fidesz-KDNP
pristalica i mandata
Parlamentarni
izbori
|
Fidesz
glasači
|
Fidesz
poslanici
|
|
Kao udeo
svih
birača sa pravom
glasa
|
Kao udeo
svih
glasača
|
Kao udeo
svih
poslanika
|
|
2010
|
41,5%
|
53,1%
|
68,1%
|
2014
|
26,6%
|
44,9%
|
66,8%
|
IZVOR: Ukupan broj glasova i mandata je objavila Nemzeti
Választási Iroda (Nacionalna izborna
kancelarija - 2010a, 2010b, 2014) Rezultati izbora iz 2014 uključuju glasačke
listiće iz inostranstva (u 2010. godini, građana sa dvojnim državljanstvom a bez stalnog prebivališta u Mađarskoj, nisu
mogli da glasajui). Broj u drugom redu prve kolone je procena istraživačkog instituta
Politički Kapital (videti Laszlo i Krekó 2014. godine).
Na poslednjim izborima samo svaka četvrta
osoba sa pravom glasa izrazila je želju da Viktor Orbán i njegova stranka
upravljaju zemljom. Ostali su ili glasali za drugu političku frakciju ili su
apstinencijom izrazili svoj zamor i razočaranje u politiku. Možda su neki ljudi
želeli da svojim neizlaskom na glasanje pokažu svoju odbojnost prema režimu,
kao i to da ne veruju da bi njihov glas mogao doneti bilo kakvu promenu. Politički
legitimitet nije binarna varijabla: nijedna vlada nije prosto legitimna ili
nelegitimna - ali merena na kontinuiranoj skali legitimiteta, podrška mađarskoj
vladi je niska. Izborni sistem sam po sebi, uveden nakon promene režima, pružio
je priliku za stvaranje značajne razlike između stvarne političke podrške i proporcije
predstavničke zastupljenosti.[2] . Taj jaz je
dodatno proširen u periodu posle izbora iz 2010. godine, kada je izborno
zakonodavstvo izmenjeno sedam puta. U uslovima u kojima je Fidesz izgubio više od pola miliona
glasova, a deo učešća birača koji su glasali za Fidesz pao s jedne trećine na
jednu četvrtinu, režim je koristio pravne trikove da bi održao proporciju poslanika
iznad kritičnog minimuma potrebnog da bi se usvojili zakoni koji zahtevaju
dvotrećinsku većinu.[3]
Na izborima 2010. Fidesz je osvojio
dvotrećinsku većinu potrebnu za izmenu Ustava i donošenje zakona od izuzetnog
značaja. Iako su izbori 2014. osigurali da stranka ima prostu većinu, sa
kojom je komotno mogla da donosi manje važne zakone, osvajanje dvotrećinske
većine bilo je tesno. Neposredno pre završetka ovog teksta, dvotrećinska
većina je bila izgubljena. Mesto koje je prethodno držao Fidesz bilo je oslobođeno,
jer je osoba koja ga je zauzimala dobila drugi položaj, a na dopunskim izborima,
održanim da bi se popunilo upražnjeno mesto, pobedio je nezavisni kandidat podržan
od strane opozicije.
Vredi obratiti pažnju ne samo na
parlamentarne proporije, već i na promene u javnom mnjenju. Prema mesečnim
anketama, na kraju 2014. i početkom 2015. Fidesz je izgubio nekoliko stotina
hiljada potencijalnih glasača. Sve ovo dovodi u pitanje validnost gore
citiranog mišljenja da « izgleda da je to ono što Mađari žele ».
Još jedna intelektualna zamka, ona koja je
povezana sa pogrešnim tumačenjima koja sam upravo spomenuo, često se izražava ovako
: « Iako je tačno da je režim Fidesz-a ukinuo mnoga demokratska postignuća,
sadašnji oblik vladavine još uvek mora biti smatran demokratijom. » Time započinje
rasprava o tome šta smatramo "demokratijom". Ne postoji
konsenzus između akademskih političkih filozofa i politikologa. Terminologija
koju koriste ljudi kada aktivno učestvuju u politici isprepliće se sa elementima
političke retorike. Tamo gde se pojmu "demokratija" ukazuje čast,
status demokratije se dodeljuje ili uskraćuje mađarskom obliku vladavine, od
strane žurnaliste, političkog analitičara, političara ili diplomate, u
zavisnosti od toga da li ima povoljno ili nepovoljno mišljenje o sadašnjem
mađarskom sistemu. Terminološka konfuzija opstaje čak i kada "demokratija"
dobije definišući pridev. Izraz "neliberalna demokratija", kada
je bio uveden u političke nauke, imao je izvorno pežorativnu konotaciju, dok
Viktor Orbán koristi izraz "neliberalna država" da bi samouvereno i s
ponosom opisao svoj sistem.
Hajde da pogledamo široke kategorije režima
iz novije istorije. U jednoj grupi nalazimo demokratije . Članice
Europske unije pre njenog proširenja, SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i
Švajcarska sigurno pripadaju ovoj grupi, a što se ovog članka tiče, pitanje
koje bi druge zemlje mogle da se ubroje u ovu grupu, za sada može da ostane
otvoreno. Ono što je sigurno je da osnovne zajedničke karakteristike postoje ne
samo teoriji, već i u praksi. « Kontrole i ravnoteže » nisu samo zahtevi zasnovani na argumentima političkih filozofa -
oni stvarno postoje i njihovo funkcionisanje se može pratiti posmatranjem. Isto
možemo reći i o poštovanju prava manjina; postoje pisane i nepisane
granice za ono što većina, ma koliko velika bila, može da uraditi protiv volje
manjine. Mogli bismo da nastavimo sa popisom drugih važnih zajedničkih karakteristika.
U grupi na suprotnom kraju imamo diktature . Za
mene i za stotine miliona drugih ljudi, to nije apstraktan teorijski koncept:
to je okrutna, lično doživljena stvarnost. Pre trideset godina, 28 zemalja je
pripadalo posebnoj vrsti diktature: totalitarnom komunizmu.
Između ove dve krajnosti, leži grupa
zemalja koje nisu ni demokratije ni diktature, iako nose karakteristična
obeležja obe. Ja sam se u svom radu pridružio autorima koji ih nazivaju autokratijama.[4] Ovu kategoriju čini
šaroliko mnoštvo: Ja bih u nju svrstao predratne režime
mađarskog namesnika Miklósa Horthy-a i poljskog
državnika Jozefa Pilsudskog, ili u posleratnom periodu argentinskog predsednika
Juana Domingo Perona. U sadašnjem dobu, pored režima ruskog predsednika
Vladimira Putina, režimi lidera Belorusije i brojnih centralno-azijskih post-sovjetskih
država pripadaju ovoj kategoriji.
Verujem da je pod Viktorom Orbanom
Mađarska prešla iz podgrupe demokratija u podgrupu autokratija. Ja ne
govorim u budućem vremenu, o opasnosti da zemlja postane autokratija. Prelazak
se već dogodio.
Smatrati Orbana diktatorom značilo bi da
se pogrešno razume mađarska situacija. Mađarska danas ima višestranački sistem,
opozicione stranke funkcionišu legalno, opozicione novine mogu biti objavljivane.
Politički protivnici nisu masovno hapšeni, niti su likvidirani. Mi jako
dobro znamo šta je prava diktatura; mi smo je doživeli, i ovo što sada doživljavamo
u Mađarskoj je drugačije. Međutim, verovati da je Orbán demokratski lider,
koji s vremena na vreme krši pravila demokratije, ali se na kraju ipak ponaša
kao demokrata, takođe bi značilo pogrešno razumeti. Ja čak ni ne želim da postavim
pitanje da li je Orbán, u dubini duše, pravi demokrata ili ne. To pitanje bi
možda moglo da bude važno za njegovog budućeg biografa, ali je za našu analizu nebitno. Potrebno
je da se bavimo onim što se već stvarno desilo. A to što se već desilo dovoljno
je za nas da kažemo da Mađarska sada pripada širokoj podgrupi autokratskih
zemalja koje nisu "ni demokratije ni diktature."
Bilo bi pogrešno verovati da Orbán kopira
Putina. Sve autokratije su izgrađene na različitim istorijskim
tradicijama; pojavile su se u različitim domaćim i međunarodnim okolnostima,
a razlikuju se i po ličnostima i težnjama njihovih najviših lidera. Orbán
nije imitator drugih, on je ličnost koja se samostalno opredeljuje. Ovo ne
menja činjenicu da režimi i Putina i Orbana pripadaju istoj podgrupi autokratija.
Mađarska je prva od post-socijalističkih demokratija
koje su se pridružile autokratijama, i nema garancije da će biti jedina. Odnos
snaga bi mogao da se promeni i u drugim zemljama, na način da ih pretvori u
autokratije. Ima stranih političara kojima je Orban model; postoji
realna opasnost od širenja ove zaraze, koja vodi do gubitka demokratije i
vladavine prava.
4.
Opasnosti nacionalizma i "paunov ples"
Jedan od izvora podrške Viktoru Orbanu je
činjenica da ga mnogi vide kao nepokolebljivog branioca suvereniteta mađarske
države, i nezavisnosti Mađarske. Međutim, svako ko želi da razume mađarsku
situaciju mora da shvati da se problemu ne može pristupiti prostim označavanjem
Orbana kao nacionaliste.
Širom sveta, možemo uočiti dve suprotstavljene
tendencije. Globalizacija, internet, tehnička lakoća sa kojom putujemo,
pojava transnacionalne integracije, svi oni doprinose da svet postane
internacionalniji. Istovremeno, nacionalna osećanja unutar granica nacionalne
države ili u zajednicama koje su izvan nacionalnih granica, a koriste isti jezik
i dele istu istorijsku tradiciju, i dalje opstaju; ustvari sve više jačaju.
Promena režima je ne samo dovela do unutrašnje regeneracije, već se i podudarila
sa obnovom mađarskog suvereniteta. "Rusi idite kući!" bio je
prvi slogan; srećan raskid sa Istokom, zaokret prema Zapadu sa puno očekivanja.
Zapadni izvoz i uvoz su postajali sve veći. Obilje stranog kapitala je
priticalo u zemlju. Mađarska je ušla u NATO 1999. godine i postala članica
Europske unije 2004. U oba slučaja, učlanjenje je bilo potvrđeno referendumom, a
u kampanjama koje su prethodile, sve parlamentarne stranke, uključujući i Fidesz,
podsticale su svoje pristalice da podrže učlanjenje. Iako su suprotna mišljenja
uvek postojala i bila ispoljavana, tokom dvadeset godina smer promena
u spoljnoj politici bio je jasan. Mađarska mora biti organski dio Europe : ona
mora nedvosmisleno pripadati zapadnom svetu; ona mora dodatno ojačati obavezujuće
političke, ekonomske i kulturne veze sa Zapadom.
U 2010. godini zabeležen je početak neobičnog preokreta i u ovoj oblasti :
jasnoću je zamenila dvosmislenost. To je bilo primetno uglavnom u retorici
zvaničnih izjava. Vodeći političari, po javnim skupovima, jadikuju nad krizom
kapitalizma u svetu i Zapadnom civilizacijom. Čelnici režima se koriste
anti-EU i anti-američkom atmosferom; ponekad idu toliko daleko da
upoređuju direktive iz Brisela sa diktatom Moskve iz perioda pre 1989.
godine. Ali, ako su juče govorili o kastraciji Zapada i velikim stvarima
koje treba očekivati sa Istoka, njihov današnji diskurs će biti sasvim suprotan. Orbán
je ponosan na svoje Janusovo lice i smatra ga znakom svog političkog lukavstva.[5]. Sadržaj i ton reči se menjaju,
u zavisnosti od toga da li su namenjeni onima koji su verni Partiji ili poslovnim
ljudima koji prisustvuju konferencijama u Minhenu ili Beču[6]. Ne treba da čudi što su i sledbenici i protivnici, i mađarski
i strani promatrači, veoma zbunjeni.
U svetu spoljne politike i diplomatije službene ili polu-službene izjave
mogu da imaju veliku težinu. Mađarska je još uvek članica NATO-a i Europske
unije ; tu nikada nije bilo ni najmanjeg nagoveštaja bilo kakve namere da se
napusti bilo koja od njih.[7] Mađarska
vlada rado prima izdašnu financijsku podršku, koja stiže iz EU; jedina
stvar na kojoj insistira je da ima potpunu kontrolu nad njenom raspodelom.[8] (Već smo spomenuli
stvarne motivišuće snage i namere, koje upravljaju državnim davanjima.) U isto
vreme, predstavnici vladajućeg političkog režima uredno podržavaju euroskeptične
izjave.
Mađarski diplomatski kor odlučno pokušava (bez mnogo uspeha) da uspostavi
poslovne odnose s raznim azijskim autokratijama i diktaturama, od Azerbejdžana,
Kazahstana, Uzbekistana i Arapskih Emirata do Vijetnama i Kine, predočavajući da
i druge zemlje čine isto. To je čisto biznis, a zauzimanje stava o
demokratiji i ljudskim pravima je posebno pitanje. Ali ponekad se
"izdignu iznad" ovoga : nedavno je Orbán okarakterisao Azerbajdžan kao
"državu model", kada je njen diktator bio u zvaničnoj poseti
Budimpešti.
Razumljivo je što se i druge zemlje živo interesuju za mađarsko-ruske
odnose. Kao što smo već napomenuli, sadašnji režimi u Mađarskoj i Rusiji imaju
više zajedničkih karakteristika; u ovom pogledu, oba režima pripadaju istoj
podgrupi autokratija. Ali sada se nećemo fokusirati na te sličnosti, već
na ekonomske veze i odnose u spoljnim poslovima između malene Mađarske i
ogromne Rusije. U toj vezi, koliko se dugo može održati suverenitet
Mađarske; kolika je sadašnja i kolika će biti njena buduća privrženost ruskom
partneru? Sledi još jedno pitanje: koliko prisutne tendenciije ugrožavaju privrženost
Mađarske Europskoj uniji, NATO-u, Zapadnom svetu?
Da bismo mogli da odgovorimo na ovo pitanje, trebalo bi, na primer, da
znamo više o tome pod kojim su uslovima, u januaru 2014, mađarske i ruske vlasti
postigle sporazum o proširenju najveće mađarske elektrane, nuklearne elektrane
Paks. Ja nisam u poziciji da ocenjujem da li je veliko proširenje kapaciteta
mađarske nuklearne elektrane opravdano i ako jeste, da li je ruski priedlog bio
najpovoljniji u tehničkom, financijskom i geopolitičkom pogledu, u odnosu na
moguće alternative. Ono čemu mnogi ljudi u Mađarskoj i inostranstvu
prigovaraju, i to s dobrim razlogom, je način na koji je doneta
odluka. Njoj nije prethodila javna rasprava među stručnjacima; planovi
vlade su provučeni kroz parliamentaru fabriku zakona bez i najmanjeg publiciteta.
Po ovom krucijalnom pitanju, koje će imati veliki uticaj na živote mnogih
budućih generacija, na evropsku integraciju, na spoljne poslove zemlje, na
njenu privrženost saveznicima, vlada je dovela javnost pred fait
accompli.[9]
U razmišljanjima o odnosu Mađarske sa drugim zemaljama, nameće se sledeće
pitanje: šta Mađari koje brine preokret, koji strahuju za demokratiju, za vladavinu prava i ljudska
prava, mogu očekivati od inostranih prijatelja? Novi razvoj događaja bi mogao biti propraćen povicima:
"Zapad neće ovo više da trpi" Plašim se da mnogi ljudi gaje lažne
nade. Proces učenja je spor do bola; potrebne su godine za strane
promatrače da shvate da nešto nije u redu, i još duže pre nego što postave različite
elemente fenomena u pravi kontekst. A razumevanje je samo
početak; šta će još biti
potrebno ako spoznaja
treba da bude propraćena nekom vrstom akcije? To je posao sa kojim
međunarodne organizacije nisu upoznate; one su gubitnici po pitanju kako saveznička
država može biti naterana da se pridržava pravila demokratije. Sredstva
na raspolaganju nisu brojna. Europska unija je nespremna za situacije u
kojima se jedna od njenih članica stalno okreće protiv vrednosnog sistema i
formalnih i neformalnih normi njene zajednici.[10] I
nemojmo zaboraviti da je Mađarska samo jedna mala tačka na mapi
sveta; sukobljeni programi utiču na kretanje političkih snaga. Posebni
interesi zemalja, političkih grupa, društvenih klasa i profesija vuku glavne
aktere u mnogo različitih pravaca. Opasne situacije, urgentnije nego ova u
Mađarskoj, pokazale su se kao nemoguće za rešavanje mirnim putem.
Pregled promena, koje su se
dogodile u "ideološkoj sferi" ostavio sam za kraj. Fundamentalna karakteristika
komunističke diktature je postojanje "zvanične ideologije." Koreni
njene ideološke istorije dosežu do Marksa i Lenjina, a njena terminologija
potiče iz jezika marksističko-lenjinističkih partijskih seminara. Komunistička
partija ju je osavremenjivala i prilagođavala u propagandne svrhe, ma koja da
je linija preovladavala u to vreme. Građanin, posebno "kadar" sa
ulogom u sistemu, bio je dužan da prihvati ideologiju; morao je da je artikuliše
i usmeno i pismeno.
Nakon pada starog režima,
dominacija "zvanične ideologije" zamenjena je pluralizmom u
ideološkom svetu. Ali, i ovde možemo uočiti preokret. Vlada sada nastoji da
ograniči i diskredituje načelo pluralizma. Ona pokušava da nametne društvu
one teorije, uverenja i norme ponašanja, koje su deo paketa njoj prihvatljivih
dogmi.
Pre svega, ona je agresivno uspostavila institucije,
koje promovišu izvršavanje volje centra. Za svet umetnika, ključni
elementi su pluralizam i raznovrsnost. U skladu s tim, u slobodnim
društvima razne vrste udruženja, sindikata, škola i grupa koegzistiraju rame uz
rame, takmiče se ili se čak bore među sobom. Režim, koji je preuzeo vlast 2010,
izabrao je malu grupu i dao joj moć, koja bi bila nezamisliva na
Zapadu. Njihova glavna organizacija je Mađarska Akademija Umetnosti (Magyar Művészeti Akadémia). Druge organizacije
i grupe još uvek postoje, ali ime ovog privilegovanog tela se pojavljuje čak i
u Ustavu. Za svoje sedište, dobila je jednu od najlepših palata u prestonici
i dato joj je pravo da odlučuje kako o raspodeli većine subvencija za kulturu
finansiranih iz javnih fondova, tako i o većini nagrada i priznanja uz koje idu
finansijska davanja.
U svetu nauke situacija je slična. Mađarska
Akademija Nauke ima dugu istoriju, i iako je njena nezavisnost bila veoma
ograničena od strane partijske države pod komunizmom, njena autonomija je ojačala
nakon promene režima. Nekada je imala značajan utjicaj na odluke o tome
koji bi istraživački projekti trebalo da budu finansirani od strane države,
kroz instituciju koja se, poput Američke Nacionalne Naučne Fondacije, oslanjala
na stručno mišljenje. Ali, duga ruka centralizacije je dosegla i tu
instituciju. Osnovana je vodeća državna organizacija Nacionalna kancelarija
za inovacije (Nemzeti Kutatási, Fejlesztési és Innovációs
Hivatal). Akademija i druge naučne organizacije
mogu pokušati da izraze svoje mišljenje, pre nego što se konačne odluke donesu,
ali dani decentralizovanog, profesionalnog i civilnog pristupa dodeli sredstava
su završeni - predsednik kancelarije ima suvereno pravo odlučivanja. A ko je taj predsednik? Niko
drugi do ministar prosvete iz prve Orbanove vlade.
Kada je reč o sferi
obrazovanja : promena starog režima je bila omogućila pojavu pravog
tržišta udžbenika. Pisci i izdavači školskih knjiga su mogli da se međusobno nadmeću; škole,
ili čak i pojedinačni nastavnici, mogli su da odlučuju koje knjige da koriste.
Sada je konkurencija i tu ukinuta: ustanovljena je mamutska izdavačka kuća za
udžbenike, kojoj je obezbeden skoro-monopolski položaj.
Koje ideje ova sve centralizovanija,
nacionalizovanija, standardizovanija mašinerija pokušava da promoviše? Povratak
u prošlost je i ovde uočljiv ; ne na prethodni režim sa njegovom
marksističko-lenjinističkom ideologijom, već u dalju ideološku prošlost. Zvanične
ideje iz Hortijevog perioda pre-1945. oživljavaju se u različitim oblicima i sa
rastućom snagom. Neadekvatno bi bilo opisati ih šačicom konciznih izraza kao
što su nacionalizam, šovinizam, etničke ili verske predrasude ili konzervativan
pogled na porodicu, jer se pojavljuju u raznim nijansama. Zvanični političari
nikada ne daju otvorene ekstremističke izjave, koje bi vređale uši civilizovanog
sveta; to su, više, brojni prikriveni nagoveštaji i indirektni izrazi. Ali,
u toj nemuštoj muzici, može se čuti ton marširanja čizama. Za uši moje
generacije, zvuk je poznat i zastrašujući.
Slike iz kulturnog i
akademskog života i iz sveta ideja, koje sam ovde izneo, uklapaju se u
generalni opis današnjeg mađarskog sistema, koji je sažeto prikazan u prethodnom
delu ovog članka. Ova sfera je takođe obeležena stanjem koje
nije « ni demokratija ni diktatura. ». Pokušaji režima da zauzme teren
su sve agresivniji. Srećom, postoji veliki broj književnika, pesnika, muzičara,
filmskih stvaralaca, umetnika, naučnika, nastavnika i slobodno-mislećih
intelektualaca koji neće dopustiti da budu zastrašeni ili kupljeni novcem i
nagradama, i koji štite svoju intelektualnu autonomiju. Svaki posetilac
Mađarske može da posvedoči da intelektualni život buja: rađaju se divna
umetnička dela i postiže se značajan naučni napredak.
6. Potencijalni budući scenariji
Nakon opisa mađarske situacije u prethodnim
poglavljima, želeo bih da dodam nekoliko ličnih komentara. Izvestan broj
prvih čitalaca rukopisa ove studije postavilo je isto pitanje: zašto ne
raspravljam o onome što je prethodilo preokretu? Zašto se ne bavim
razotkrivanjem uzroka preokreta?
Jasno mi je da je bilo nekoliko važnih faktora koji su
uslovili preokret : ozbiljne greške učinjene od strane vlada i političkih
stranaka koje su delovale unutar i izvan parlamenta između 1990. i 2010,
širenje korupcije, trauma uzrokovana pojavom masovne nezaposlenosti, povećanje
socijalnih nejednakosti i razočaranje velikog dela stanovništva, nakon velikih
očekivanja, koje donosi promena sistema. Sazrevanje demokratije je dug istorijski
proces i Mađarska ga je tek započela.
Takođe znam da ako želimo objasniti uzroke, da moramo
otići dalje od 1990, i vremena promene sistema. Morali
bismo da kopamo dublje po poslednjem periodu mađarskog socijalizma, kojeg je
Zapad nazivao "gulaš-komunizmom", kada je stanovništvo bilo naviknuto
na paternalizam režima čvrste ruke.
Još dublji, stariji sloj istorijskog pamćenja, koje
oblikuje današnji način razmišljanja je nacionalistička, rasistička, antisemitska
ideologija autokratije iz Hortijevog perioda od 1919-1945,
sa njenom spoljnom politikom, kojoj je prioritet bio revizija nepravednog komadanja
zemlje, nakon Prvog svetskog rata i koji je pretvoro Mađarsku u lojalnog
saveznika Hitlera – sve do njegovog gorkog kraja. I mogli bismo nastaviti sa kopanjem
još dublje, istražujući kontradiktorne istorijske tradicije koje sežu vekovima
unazad.
Nemam običaj da tretiram vrlo složena pitanja u jednom
ili dva pasusa. Više volim da čitaocu iskreno kažem: ne očekujte od mene
ovde, u ovom radu, raspravu o prethodnicima sadašnjeg režima. Odgovor na
pitanje mojih čitalaca bi zahtevao, u najmanju ruku, drugu zasebnu studiju,
sigurno ne kraću od ovog rada. Najbolja osoba za pisanje takvog članka bio
bi kompetentan mađarski istoričar, upoznat sa političkom filozofijom, politikologijom
i ekonomijom, koji ima duboko znanje o prošlosti i zdušan interes za
sadašnjosti; netko poput Tony Judt, čije su knjige i eseji dobro poznati
američkim intelektualcima i mnogim drugim čitaocima širom sveta.
Drugo pitanje, postavljeno od strane nekoliko prvih
čitalaca, je zašto ja samo navodim probleme: zašto ne ocrtam korake koje treba
preduzeti da bi se oni prevazišli? Jedan lekar obavlja ispitivanja putem
snimanja uz pomoć MRI ili PET tehnologije, i može da utvrdi s visokim stepenom
sigurnosti da li postoji tumor u telu pacijenta i, ako postoji, gde se
nalazi. Međutim, obično, neki drugi lekar, ili ceo tim, će odrediti koju
bi terapiju trebalo primeniti, proceniti moguće rizike i nuspojave, odlučiti da
li izraslinu treba ukloniti operacijom ili je tretirati zračenjem ili hemoterapijom,
ili pak da nema nade da se pacijent spasi i da je palijativno zbrinjavanje najbolji
pravac delovanja. U ovoj studiji, ja pokušavam da uspostavim dijagnozu. Usuđujem
se ići samo toliko daleko - ne dalje. Davanje političkih saveta je posebna
profesija, koja podrazumeva drugačije tačke gledišta ("Realpolitik"
...). Ona funkcioniše po drugačijim normama: možda bi bilo celishodno da se
ponudi iskrivljena slika stvarnosti, da se prikriju problemi u cilju dobijanja ili
zadržavanja vlasti, ili da se osvoje pristalice, obožavaoci i sledbenici.
Kad sam predavao u SAD o delikatnoj i komplikovanoj
situaciji post-socijalističke tranzicije, uvek su mi postavljali pitanje: šta
bi trebalo da se uradi? Šta možemo da učinimo mi, vaši prijatelji, koji
žive daleko od vašeg regiona? Divim se i poštujem tu spremnost da se
deluje, ali nije moj zadatak da odgovorim na to pitanje. Svrha mog rada je
da se samo objasni situacija: želeo sam da doprinesem da naši američki i drugi
strani prijatelji bolje razumeju mađarski slučaj.
Šta čeka Mađarsku u budućnosti? Jedna od teorija o
demokratiji zaslužuje pažnju. Ona se ne zadržava na tome koliko određeni
oblik vlasti izražava "volju naroda", ili barem većine. Ona posmatra demokratiju
prvenstveno kao proceduru (Schumpeter 2010. [1942], Dahla 1971.
Huntington 1991. Kornai 1998.). Među nekoliko njenih važnih karakteristika
dopustite mi da naglasim jednu: demokratska procedura čini mogućom smenu jedne
vlade, ne putem ubistva tiranina, ni putem zavere, vojnog državnog udara ili
krvavog narodnog ustanka, nego na miran i civilizovan način, putem izbora, koji
su u pravnom smislu dobro definisani i uključuju više stranaka, koje se takmiče
među sobom. Izvodljivost smene nije dovoljan uslov za održivu demokratiju, ali
je neophodan.
Potrebno je da prođe vreme da
bi smo sa sigurnošću mogli reći da li je ovaj minimalni uslov ispunjen ili
nije. U Švedskoj je trebalo da prođe četrdeset godina pre nego što je
socijaldemokratska vlada bila smenjena na izborima 1976. godine. U
Britaniji je konzervativna stranka vladala osamnaest godina, od 1979 do 1997,
pre nego što je smenjena. U oba slučaja, pobednici u političkoj
konkurenciji sprovedenoj po demokratskoj proceduri zasnovanoj na fer izbornim pravilima
– koji nude priliku za pobedu svim učesnicima – zamenili su bivšu vladu. Istoričari
budućnosti će dati konačan odgovor na pitanje da li je minimalni uslov za
demokratiju, koji je opisan iznad - naime, smena vlasti putem izbora - ispunjen
u Mađarskoj ili nije.
Prognoza je sumorna. Viktor
Orban i njegova stranka su " se zacementirali ", kako glasi prevod izraza
koji je postao uobičajen u Mađarskoj. Ponovljene izmene izbornih zakona učinjene
su s namerom da favorizuju pobedu Fidesz-a, odnosno, da je učine gotovo potpuno
sigurnom.[11]
Fidesz je pripremljen za malo
verovatan, ali ne i nemoguć slučaj da ne osvoji parlamentarnu većinu na sledećim
izborima. Ukupno 32 kardinalna zakona se mogu izmeniti samo dvotrećinskom
većinom u parlamentu, pa čak i u slučaju Fidesz-ovog izbornog poraza takva
većina ne bi bila moguća bez njihovog učešća..[12] Mandati za više ključnih funkcija,
od kojih su najvažnije ona glavnog tužioca, predsednika Republike, šefa centralne
banke, revizorske institucije i sudijskog saveta, prelaze trenutni
parlamentarni ciklus; svi oni mogu da ostanu čvrsto ustoličeni, čak i ako
opozicija pobedi. Fiskalni savet, telo koje je imenovala sadašnja vlada,
ali koje bi nastavilo da funkcioniše, čak i u slučaju izbornog poraza, ima ne
samo savetodavnu ulogu, već i pravo veta nad budžetom koji bi predložila nova
vlada. Ako bi se to pravo na veto upotrebilo, predsednik Republike bi
mogao da raspusti parlament i raspiše nove izbore. Drugim rečima, nekoliko pažljivo
izabranih ljudi lojalnih sadašnjoj vlasti bili bi u mogućnosti da obore narednu
vladu.
Sve to dovodi do logičnog
zaključka da bi verovatno bilo veoma teško da dođe do smene vlade putem
parlamentarnih izbora. U tom smislu je nastala situacija,
koja je skoro ireverzibilna. Istorijsko iskustvo pokazuje da autokratiju može oboriti
jedino « zemljotres », koji uzdrmava same temelje sistema.
Druga buduća scenarija su takođe moguća. Veliki
istorijski događaji se ne mogu predvideti na osnovu matematičkih verovatnoća; svaka
konstelacija je jedinstvena i neponovljiva. Situacija bi mogla postati mnogo
gora nego što je danas. Sadašnja Fidesz-ova autokratija bi mogla da
reaguje na rastuće proteste jačanjem represije, sledeći putanju turske
vlade. Još jedan drugačiji sled događaja je takođe moguć. Jobbik,
stranka ekstremne
desnice, već ima značajnu snagu; više od jednog grada je izabralo njihove
kandidate za gradonačelnike. Oni govore nesmetano u parlamentu i na ulici.
Šta bi se dogodilo kada, na budućim izborima, Fidesz ne bi uspeo da osvoji parlamentarnu
većinu? Da li bi bio spreman da formira koaliciju sa ekstremnom desnicom? U
tom smislu, već postoji istorijski presedan: krajem Weimarske Republike umerena
desno orijentisana konzervativna stranka ušla je u koaliciju s Hitlerovom
strankom; zajedno su činili parlamentarnu većinu (Wittenberg 2013, Bugarič 2014. godine).
Istovremeno, ni povoljna scenarija nisu nemoguća. Šta
ako umerenije grupe unutar vladajuće stranke počnu da preovladavaju, grupe koje
su spremne da se zaustave u kretanju po pogrešnom putu i žele da se vrate smeru
demokratije i vladavine prava? Šta ako opozicione stranke, i građanski
pokreti povrate snagu? Što ako se pojave nove političke grupacije i
pokreti i osvoje milione? Što ako se nekako, uprkos izbornom sistemu, koji
skoro da garantuje poraz budućih demokratskih snaga, situacija preokrene?
Nemojmo gubiti nadu.
*mr Ljiljana
Petrović je prevela, sa engleskog na srpski jezik, tekst koji je objavljen pod naslovom
“Hungary’s U-Turn,” in Capitalism
and Society: Vol. 10: Iss. 2, Article 1, 2015.
Napomena autora: Zahvalan sam za
korisne komentare na jednu od prethodnih verzija teksta, a koje sam primio naročito od: Amar Bhidé, Bernard Chavance, László Bruszt, Zsuzsa
Daniel, Zoltán Farkas, Miranda Featherstone, Benjamin Friedman, Péter Krekó,
László Majtényi, Brian McLean, Zoltán UISJ, David Stark, Jan Svejnar i Martin
Weitzman. Dozvolite mi da izrazim zahvalnost mojim saradnicima u
istraživačkom radu Reka Branyiczky, Rita Fancsovits, Ádám Kerényi, Eszter
Rékasi, Andrea Reményi i Eva Szalai za njihovu promišljenu i pažljivu pomoć, a Dora
Kalotai i Christopher Ryan imaju moju zahvalnost za njihov
pažljiv prevod na engleski jezik sa mađarskog originala. Izražavam svoju
zahvalnost Corvinus University of Budapest na inspirativnom okruženju koje
pruža, i "Gondolat Erejével
"Alapítvány (Fondaciji “Snagom misli”) za financijsku podršku mom istraživanju.
Tekst koji je ovde objavljen sadrži samo mali broj fusnota
i referenci. Veliki dio
istraživanja zasnovan je na izvorima na mađarskom jeziku, koji ovde nisu pomenuti. Dalje napomene sa dodatnim objašnjenjima i citatima,
kao i potpuniji popis referenci, uključujući i izvore na mađarskom jeziku, mogu
se pronaći u proširenoj verziji teksta, koja je dostupna na web sajtu autora:
www.kornai-janos .hu.
[1] Nekoliko meseci nakon što je Fidesz preuzeo vlast, napisao
sam članak pod naslovom "Számvetés" (Obračun - objavljen na mađarskom
2010. godine ; za engleski prevod pogledati Kornai 2011), koji daje opšti
pregled osnovnih karakteristika promena koje su se desile i koje se mogu
očekivati. Obim
literature o promenama u Mađarskoj raste iz godine u godinu i ista je uglavnom
na mađarskom jeziku. Želeo
bih da ukažem na zbirku studija, u dva toma, koju su uredili Bálint Magyar i Julia Vásárhelyi (2013, 2014) i koja
sadrži eseje nekoliko eminentnih mađarskih poznavalaca ove oblasti.
[2] Stranke dele među sobom
oko polovine svih mesta, i ta podela je u direktnoj vezi sa proprcijom
dobijenih glasova. Druga polovina zavisi od rezultata u svakoj izbornoj jedinici,
gde se postupa po principu „pobednik uzima sve“, rimenjuje „većinski izborni
sistem“ („first past the post“) ili princip koji je najpoznatiji u britanskom
sistemu. Ovaj sistem obezbeđuje veliki broj mesta za stranku koja, u više
okruga, ima samo malu relativnu prednost nad svojim rivalima.
[3] Uporedite ove brojke
sa nemačkim podacima iz 2013. godine. CDU/CSU je dobio 29,7 odsto glasova svih
sa pravom glasa (41,5 odsto birača sa pravom glasa su stvarno glasali). To
je tek neznatno niže od rezultata Fidesz-a. Ali, za razliku,
parlamentarne proporcije u Bundestagu predstavljaju stvarne proporcije
dobijenih glasova. Tako da Merkelova
nije mogla imati većinu i koalicija sa socijaldemokratima upravlja zemljom.
[4] U Mađarskoj, u debatama
na ovu temu, pozivajući se uglavnom na međunarodne izvore, bilo je različitih
izraza u upotrebi: na primer, « upravljana demokratija »
(« managed democracy »), « Firer-demokratija »
(« Führer-democracy"), ili "izabrani despotizam" (« elected
despotism »)
[5] Viktor Orbán (2012) je rekao sledeće: " U
međunarodnoj diplomatji postoji rutinski ples. Ovaj ples, ovaj paunov ples
[...] mora da bude izvođen kao da želimo da budemo prijatelji. To su, nazovimo
ih, vežbe iz umetnosti diplomatije. Tako mi prihvatimo dva ili tri od sedam predloga,
dva ili tri smo već bili prihvatili, samo što oni to nisu primetili i odbijemo
preostala dva, koja nismo želeli, rekavši : „Ma ajde, prihvatili smo one druge.“
To je komplikovana igra. Ja bih se radije uzdržao od toga da vas
zabavljam lepotom detalja, osim ako baš insistirate. "
[6] Karakterističa scena iz "paunovog plesa" je
dvoličnost koju Fidesz ispoljava prema osobama jevrejske vere. Vlada je više
puta saosećajno izjavila da neće tolerisati antisemitizam i ako bude bilo
potrebno da će odbraniti svoje Jevrejske građane od svake vrste
napada. Istovremeno, nekoliko vladinih mera ozbiljno povređuju bolne istorijske
uspomene mađarskih Jevreja. Na primer, lažno se na različite načine sugeriše
da je deportacija stotina hiljada mađarskih Jevreja bila prisilno nametnuta od
strane nacističke Nemačke, dok je ustvari Horthy-ijeva državna mašinerija aktivno
učestvovala u tome.
[7] Izuzetak vredan
pažnje : Predsednik parlamenta, jedan od osnivača Fidesz-a, jednom se prilikom,
javno pozvao na mogućnost "povlačenja" iz EU.
[8] Spektakularni novi projekti, koji
su inaugurisani od strane političkih lidera na pompeznim ceremonijama, uglavnom
su finansirani od strane Evropske unije i multinacionalnih kompanija.
[9] Elektrana Paks nije jedini slučaj
u kojem se javio ovaj problem. Vlada, vrlo često bez opravdanog razloga, proglašava
neke procedure tajnim i u više slučajeva je značajno produžila period njihove tajnosti,
sprečavajući time svaku otvorenu raspravu i isključujući transparentnost u
javnim poslovima.
[10] U izveštaju Tavares, koji je
naručio Evropski parlament, ističe se da "reforme" uvedene u Mađarskoj
od 2010. ne poštuju zajedničke osnovne principe i vrednosti EU, naročito
osnovne zahteve demokratije, vladavine prava i podele vlasti na grane, iako je
obaveza, zasnovna na ugovoru EU, svih zemalja članica da ih se pridržavaju. Među
brojnim problemima, o kojima se veoma detaljno raspravlja u izveštaju, novi
izborni zakoni se takođe pominju. Izvještaj sugeriše da bi proces monitoringa trebalo
razraditi, ne samo za Mađarsku, već i za druge zemlje, u slučaju da ne
ispunjavaju evropske norme. Taj proces bi otkrio probleme i
olakšao reparatorne mere (vidi Europski parlament 2013). Iako je izveštaj
Tavares skrenuo pažnju na problem, nije usledila ni jedna efikasna mera EU.
[11] Kao što smo prethodno spomenuli,
u februaru 2015 na delimičnim izborima izabran je nezavisni kandidat umesto
prethodnog predstavnika Fidesz-a, čime je vladajuća stranka izgubila dvotrećinsku
većinu. Iako je ovo važna promena, Fidesz-ovi glasnogovornici tvrde, ne bez
razloga, da oni još uvek čvrsto drže vlast.
[12] U jednom od intervjua datom nakon
stupanja na funkciju, Orban je izjavio sledeće: "Ja ću proširiti krug dvotrećinskih
zakona samo u jednom domenu: u oblasti ekonomskog zakonodavstva. I
dozvolite mi da ne skrivam činjenicu da bih voleo da vežem ruke sledećoj vladi
u tom pogledu. I ne samo sledećoj, već i sledećih deset vlada." (Orban,
2011).
Reference
Barnes, Andrew and Johnson, Juliet (2014),
“Financial nationalism and its international en-ablers: The Hungarian
experience,” Review of International Political Economy, published online:
May 22, 2014. http://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/09692290.20
14.919336?journalCode=rrip20#.VPRBPuHNvF9.
Bozóki, András (2012), The Illusion of
Inclusion: Configurations of Populism in Hungary, EUI Working Paper SPS
2012/06, Department of Political and Social Sciences, European University
Institute, Florence,
http://cadmus.eui.eu/bitstream/han-dle/1814/26934/EUI_SPS_2012_06.pdf?sequence=1.
Bugarič, Bojan (2014), Protecting
Democracy and the Rule of Law in the
European Union: The Hungarian Challenge, LSE “Europe in Question” Discussion Paper
Series, LEQS Paper No. 79/2014, accessed January 28, 2015,
http://www.lse.ac.uk/europeanIn-stitute/LEQS/LEQSPaper79.pdf.
Dahl, Robert A. (1971), Polyarchy: Participation and Opposition,
New Haven: Yale University Press.
European Parliament (2013), “Report on the situation of fundamental
rights: standards and practices in Hungary (pursuant to the European Parliament
resolution of 16 February 2012),”
A7-0229/2013, 25 June 2013, Committee on Civil Liberties, Justice and Home Affairs, rapporteur: Rui Tavares, accessed October 31, 2014.
http://www.europarl.
europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef= //EP//NONSGML+REPORT+A7-2013-0229+0+DOC+PDF+V0//EN.
Halmai, Gábor (2014), “An Illiberal
Constitutional System in the Middle of Europe,” Journal of Human
Rights 01/2014.
Huntington, Samuel P.
(1991), The Third Wave: Democratization in the Late Twentieth Century, Norman
and London: University of Oklahoma Press.
Kornai, János (1998), From
Socialism to Capitalism: What is Meant by the “Change of System? London:
The Social Market Foundation, Centre for Post-Collectivist Studies.
Kornai, János (2011), “Taking Stock,” CESifo
Forum 12 (2), 63–72, http://www.cesifo-group.
de/portal/pls/portal/docs/1/1211471.pdf.
László, Róbert and Krekó, Péter (2014), “A
Fidesz támogatottságának változása három-szor három választás során” [Changes
in support for the Fidesz–KDNP coalition through three rounds of three
elections], background analysis, manuscript, Budapest: Political Capital Policy
Research and Consulting Institute.
Magyar, Bálint and Vásárhelyi, Júlia, eds.
(2013 [Vol. 1], 2014 [Vol. 2]), Magyar polip – a po-sztkommunista
maffiaállam [Hungarian Octopus: The Post-Communist Mafia State] Volumes
1 and 2, Budapest: Noran Libro.
Nemzeti Választási
Iroda— Hungary’s National Election Office (2010a), “Adatok a FIDESZ–KDNP eredményeiről” [Data on
results of Parliamentary
Election 2010: Fidesz–KDNP],
accessed February 27, 2015,
http://valasztas.hu/hu/par-val2010/354/354_0_index.html.
Nemzeti Választási Iroda— Hungary’s National
Election Office (2010b), “Adatok a FIDESZ– KDNP–Vállakozók Pártja eredményeiről” [Data on results of Parliamentary Election 2010: Fidesz–KDNP MVMP],
accessed February 27, 2015, http://valasztas.hu/ hu/parval2010/354/354_0_index.html.
Nemzeti Választási Iroda— Hungary’s National
Election Office (2014), “A FIDESZ–KDNP eredményei” [Data on results of
Parliamentary Election 2014: Fidesz–KDNP], accessed February 27, 2015, http://valasztas.hu//hu/ogyv2014/861/861_0_in-dex.html, http://www.valasztas.hu/hu/nvb/content/kozlemeny/ovb_kozleme-ny_20100510.pdf.
Orbán, Viktor (2011), “Orban: ‘Nur toter
Fisch schwimmt mit dem Strom’ (Krone-Interview),” Kronen Zeitung, June
10, 2011, accessed February 27, 2015, http:// www.krone.at/Welt/Orban_Nur_toter_Fisch_schwimmt_mit_dem_Strom-Krone-Interview-Story-267398.
Orbán, Viktor (2012),
“Fókuszban a nemzeti érdek” [Focussing on national interest]: Viktor Orbán’s speech at the
conference held by the foundations Századvég Alapítvány and Széll Kálmán
Alapítvány, and the publisher of the weekly Heti Válasz. May 31 Budapest,
https://www.youtube.com/watch?v=0s5gzvb87ZY.
Scheppele, Kim Lane (2012), “The
Unconstitutional Constitution,” posted to Paul Krugman’s blog The Conscience of
a Liberal for The New York Times, accessed October 31, 2014,
http://krugman.blogs.nytimes.com/2012/01/02/the-unconstitutional-constitution/#more-27941.
Scheppele, Kim Lane (2013), “Hungary, The
Public Relations Offensive,” posted to Paul Krugman’s blog The Conscience of a
Liberal for The New York Times, accessed October 31, 2014,
http://krugman.blogs.nytimes.com/2013/04/08/guest-post-hungary-the-public-relations-offensive/?_r=0#more-34278.
Schumpeter, Joseph A. (2010 [1942]), Capitalism,
Socialism and Democracy, Milton Park: Routledge.
Wittenberg, Jason
(2013), “Back to the Future? Revolution of the Right in Hungary,” APSA 2013 Annual Meeting
Paper, American Political Science Association, December 15, 2013, http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=2299143.
Integras, 04 septembar 2015.
* *
ДА ЛИ ЋЕ РЕФОРМИСАНО ПРАВОСУЂЕ ПАСТИ И НА ПОСЛЕДЊЕМ ПО РЕДУ ИСПИТУ?
Случај
извршног судије у пензији из Пожаревца, који Интеграс пажљиво прати, је својеврстан
испит за „реформисано правосуђе“. Питање на које смо тражили (а и даље тражимо)
одговор је једноставно: Да ли ће и „реформисано правосуђе“ да кривично гони и
осуђује судију, зато што је у својству извршног судије изнео мишљење у
неправноснажном решењу, које је улагањем редовног правног лека укинуто и
предмет враћен на поновно одлучивање? Подсећамо да у тачки 70, Препоруке
Савета министара, CM/Rec(2010)12, земљама чланицама Савета Европе
онезависности, ефикасности и одговорности судијa, стоји : „70. Судије не би
требало да сносе личну одговорност када се њихова одлука укине или преиначи по
жалби“. Тако је у развијеним демократијама. Тако ће једнога дана, надамо се,
бити и у Србији. Надамо се и да нећемо морати дуго да чекамо да тај дан дође.
16 март 2012.
директорка Интеграса
мр Љиљана Петровић
*
* *
ЕУ ће разматрати Билтову идеју о решењу за север, Блиц, 29.11.2011.
Ештонова: Користан предлог Билта за Косово, Блиц, 27.11.2011
Билт за две врсте разговора о Косову, Тачи: Тај предлог је превазиђен, Блиц,
26.11.2011.
Београд није одговоран за проблеме на Косову, Блиц, 10.10.2011.
Изненађење?
Једину
понуду за куповину 51 одсто акција „Телекома Србија“ доставила је компанија „Телеком
Аустрија“...
Блиц, 21.03.2011.
Овде можете прочитати о случају разрешеног судије Ранковића из пера самога судије
09 фебруар.2011.
*
* *
ШТА СЕ КРИЈЕ ИЗА ПРО-ЕВРОПСКЕ МАСКЕ СРПСКИХ
ПОЛИТИЧАРА?
Случај
судије Ранковића, који је разрешен судијске функције јула 2000 године само зато
што је два месеца пре тога присуствовао окупљању, које су политичке странке,
тада у опозицији Милошевићу, заказале да би захтевале одржавање избора,
показује у каквом су положају биле судије и како су била практикована политички
мотивисана разрешења судија. Десетогодишњи ход по мукама разрешеног судије у
потрази за правдом показује колико је тешко (практично немогуће) да разрешени
судија оствари правду и буде враћен на рад у суд.
Одсуство
демократских промена у правосуђу, крунисано бруталним разрешењем 837 судија (и
120 тужилаца), под плаштом „општег избора“, децембра 2009 године, указује да
политичке партије, које су на власти у Србији у последњих 10 година, никада
нису желеле да судство (и тужилаштво) постану независни и заштићени од
непримереног утицаја политичких партија. Замајавање нереизабраних судија које
траје већ више од годину дана и одбијање Министарства правде да поступи по
препорукама Европских институција скинули су „про-европску“ маску наших
политичара и јасно показали да ови не желе владавину права, поштовање људских
права и демократију.
Овде можете прочитати о случају разрешеног судије Ранковића из пера самога судије
09 фебруар.2011.
директорка Интеграса
мр Љиљана Петровић
*
* *
"Независност и професионалност правосуђа биће кључни елементи у ставу Европске комисије на захтев Србије за чланство у Европску Унију, поручио Комесар ЕУ за проширење", пише Политика, 14.12.2010
15 октобар 2010
*
* *
СЛУЧАЈ ИЗВРШНОГ СУДИЈЕ У ПЕНЗИЈИ
Итеграс
је пажљиво пратио збивања везана за реформу правосуђа a чији је циљ требало да буде
успостављање независног, ефикасног и одговорног правосуђа у које ће грађани
имати поверење. Реформатори правосуђа су нас убеђивали да су изабрани најбољи и
да ће време показати да је реформа успела. Међутим, прeма нашим сазнањима и првим
резултатима нашег истраживања стање у реформисаном правосуђу је поражавајуће.
Показало се да поједина тужилаштва (и судије) у унутрашњости Србије, настављају
да, по свему судећи, удовољавају жељама тајкуна, који уживају заштиту
политичких партија. Јер тешко се може другачије објаснити случај извршног
судије у пензији, којег реформисано тужилаштво наставља да гони, (и исти
кривични судија наставља да осуђује) зато што је у поступку извршења донео
неправноснажно решење, које је по приговору укинуто у редовном поступку и
предмет враћен на поновно одлучивање. Другим речима гоне и осуђују извршног
судију у пензији, због решења које правно не постоји и које није проузроковало
никакве последице. Интеграс не жели да верује да настављање прогона овог судије
у пензији треба да послужи као порука свим судијама да могу и они да буду
предмет гоњења за свако решење које су донели а које је укинуто.
Интеграс
не жели овом приликом да наводи имена ни тужилаца ни судија као ни прогоњеног
судије у пензији, а да нам се не би приговорило да се мешамо у рад правосуђа,
обзиром да је поступак (тренутно пред апелационим судом), после више од 4
године од његовог почетка, још увек у току.
Поступање
реформисаног правосуђа, које битно одступа од прокламоване вредности владавине
права, навело је Интеграс да о овом случају обавести све релевантне међународне
институције.
15 октобар 2010
директорка Интеграса
мр Љиљана Петровић
*
* *
Филе за ревизију реизбора судија, Блиц, 03.06.2010
*
* *
Global Integrity, НВО са седиштем у Вашингтону, скинула је Србију са Листе земаља у којима комбинација: недостатка ваљаних прописа о сукобу интереса, нерегулисаног и нетранспарентног финансирања политичких странака и неадекватна контрола великих државних предузећа, представља системски ризик за корупцију широких размера, другим речима, за велику крађу јавних ресурса.
Скидање Србије са Листе (Grand Corruption Watch List) је сигнал да је у Србији остварен значајан (мада непотпун) успех у успостављању минимума кључних заштитних механизама у борби против корупције, што никако не значи да је тиме искључено постојање велике корупције, прецизирао је Nathaniel Heller, директор Global Integrity, поводом објављивања Global Integrity Report 2009, 23 фебруара 2010 године.
Трансфер мониторинга финансирања политичких странака и кандидата на Агенцију за борбу против корупције је помак напред, обзиром да су до сада политичке странке практично контролисале саме себе, а преко Републичке изборне комисије и Одбора за финансије Народне скупштине. Очекује се да ће грађани убудуће бити боље информисани о томе ко финансијски подржава избор појединих политичара на јавне функције.
Политички утицај на постављање и разрешење руководилаца у органима за спровођење закона, односно полицији, и даље је присутан, имајући у виду да министар унутрашњих послова има овлашћења да именује и разрешава те руководиоце. Стратегија за реформу полиције још увек не постоји, као ни акциони план за њено спровођење.
Србија се треба позабавити и проблемом правосуђа, у којем је било значајних кашњења у извршењима судских одлука, као и неравномерног оптерећења судова и судија. По мишљењу аутора овог поста, судећи по налазима извештаја за Србију, највероватније ће бити потребно и да се пруже ваљана објашњења везана за недавни (ре)избор судија, а у светлу препорука Венецијанске комисије Савета Европе и затим Европске комисије.
Љиљана Петровић
23.02.2010
За више информација о oрганизацији кликните на: Global Integrity
За више детаља о извештају о Србији кликните на: Global Integrity Report 2009 : Serbia
Љиљана Петровић
23.02.2010
За више информација о oрганизацији кликните на: Global Integrity
За више детаља о извештају о Србији кликните на: Global Integrity Report 2009 : Serbia
*
* *
* *
Eвропска комисија испитује реизбор судија, Блиц, 20.02.2010